Narator:

Miriam iz Bialostoka, o čijem sretnom djetinjstvu smo upravo čuli, nastavlja opisivati život  svoje obitelji nakon prisilnog ulaska u Bialistokski geto.

“Nijemci su naredili Židovima da žive "bliže" jedan drugome,pa su osnovali geto u Bialistoku.
Ograničeno područje, sa samo par ulica, bilo je premaleno da smjesti svu židovsku populaciju grada. Prenaseljenost bijaše strašna već od početka. Pola sobe u stanu bilo je dodijeljeno našoj obitelji. U stanu se "gužvalo" devet obitelji. Ubrzo smo se našli zajedno sa cijelim židovskim stanovništvom Bialistoka.”

Narator:

Glad i pokušaji nabavke hrane unutar i van geta, ovjekovječeni su za mlade naraštaje Henrykom Lazawart. Henryka je bila mlada poljska židovka, pjesnikinja, ubijena 1942. u Treblinki.
U njenoj pjesmi "Mali krijumčar" čitamo o teškoćama i opasnostima male djece koja su se mučila da bi opskrbila hranom svoje obitelji.

Neka dva učenika  čitaju;

MALI KRIJUMČAR A) Preko židova, mimo straže, Kroz rupe, ruševine, žice, i ograde, Drzak, gladan, uporan Prolazim, trčim kao mačka U podne, noću i u zoru Po vjetru, mećavi, vrućini, Stotinu puta izlagah opasnosti svoj život Riskiram svojom dječjom šijom. B) Pod rukom torba od drugog platna Na leđima poderotina Moje noge odrvenjene U mom srcu stalno strah Ali sve moram izdržati Sve moram prepatiti Kako bi se vi, dame i gospodo, Nasitili sutra kruha. A) Između židova, preko jama, kroz cigle Noću, zorom i danju Usuđujem se gladan, vješt sam. Krećem se tiho poput sjene Ako me ruka sudbine Uhvati odjednom u ovoj igri To će biti uobičajena životna zamka. B) Ne čekaj me više, majko Neću ti se vratiti Moj glas neće doprijeti tako daleko. Ulična prašina će pokriti Izgubljenu dječju kob. Ali još uvijek lice pita: Mama, tko će ti sutra donijeti kruha? [4]

Narator:

Kroz ovu pjesmu imamo uvid u svijet geta u kojem sve ide naopačke, gdje mali krijumčari opskrbljuju svoje roditelje hranom.
Eliezer se sjeća kako se njegova majka žrtvovala za svoju djecu. Također nam govori da je mogao sačuvati dostojanstvo koristeći zarađen novac kako bi pomogao svojoj obitelji.

Eliezer
"U getu smo pola štruce kruha dijelili na petoricu. Sjećam se kako smo svi sjedili skupa,a moj otac dijelio taj komad kruha, trudeći se da svi dobiju podjednaki dio. Moja mama je uvijek svoj dio davala meni... "Nisam gladna" – običavala je govoriti. Toga ću se uvijek sjećati.Svaki put kad bi se moja mama obricala nečega radi mene, znao sam da mnogo žrtvuje. Imao sam puno optimizma, puno nade i vjere – možda sam to primio od majke. Također sam se mnogo koristio maštom. Govorio sam sebi da će sigurno biti još dobrih vremena za židove kad se sve svrši. Što me najviše  potaknulo da nastavim živjeti i vjerovati, bio je moj posao koji sam dobio izvan geta. Bili smo plaćeni, te sam novcem ipak nekako mogao tajno opskrbljivati svoju obitelj."[3]

Narator:

Kako bi se koliko-toliko sačuvao osjećaj normalnog života, židovi su uložili ogroman trud kako bi organizirali škole, bolnice, vjerska sakupljanja, kuhinje i koncerte unatoč zabranama.

Slijedeće svjedočanstvo židovske djevojke opisuje duh koji je nadvladao,unatoč zidovima geta.

Sima,17 godina
"Sjećam se sastanaka u našem klubu za mlade. U starom, polu srušenom stanu, u maloj ulici, sastajali smo se zajedno... učitelji, glumci, pjevači, prijatelji... na par sat kad smo mogli.Ti susreti nam davaše snage da nastavimo. U tih par sati bježali smo od surove stvarnosti i nalazili hranu duhu.U središtu strašnih ubijanja, ne znajući da li ćemo doživjeti sljedeći dan...trudili smo se da nastavimo živjeti...Zbor je izvodio pjesme na jidišu, glumci su postavljali drame.Odražavala su se natjecanja za najbolju priču, najbolju dramu, najbolju pjesmu. Pisci su davali lakaje. Pjesnici su čitali svoje pjesme."[5]

Narator:

Mnogi mladi Židovi su se našli sasvim sami, bez bliske obitelji, braće, sestara, roditelja, ujaka, tetaka. Manjkalo im je društvo vršnjaka s kojim bi razgovarali o sretnim vremenima prije Holokausta. Asher Ud (danas živi u Jeruzalemu) proveo je teške godine,dok je kao neki objekt bio vođen iz geta u radionice, pa u koncentracioni logor, te konačno u Aushwitz-Birkenaw. Opisuje sebe kao osamljen kamen. On nikad nije uživao prednosti prijateljstva kao npr. Eliezer Ayalon.

Eliezer
"Ako mi je nešto nedostajalo, onda su to bili prijatelji. Bio sam najmlađi u logoru. Nije bilo mnogo djece mog uzrasta. Nedostajao mi je pravi prijatelj s kojim bi mogao pričati i dijeliti uspomene.Tek kasnije 1944. sreo sam takvog jednog prijatelja... Šlomo.... nadahnuće koje smo dobili jedan od drugog puno nam je pomoglo. Običavali smo hrabriti jedan drugog, prisjećati se prošlosti, to nas je uvelike smirivalo. Šlomo je bio iz Mađarske, pričali smo na jidišu. Bili smo skoro istog uzrasta i to mi je pomoglo da budem otvoren i o onim stvarima o kojima nisam mogao pričati sa ostalima. Dijelili smo sve."[3]

[1] Yahav, Miriam, My Daughter, Maybe You…A Young Girl in Auschwitz,  Beer Sheva: 1994  p. 5.
[2] Davidson, Hanna, East of the Storm: Outrunning the War in Russia, Lubbock: Texas University Press, 1999 p. 4.
[3] Iz intervjua u Jeruzalemu u studenome 2005
[4] Lazawert, Henryka, as quoted in Trunk, Isiah, Holocaust curriculum for Jewish Schools - Civil Self Defense, New York: American Association for Jewish Education, date unknown, p. 8.
[5] Tatelbaum, Itzhak, Through our Eyes, Yad Vashem, p. 86.
[6] Yad Vashem Archive O.48/47.B.1.
[7] Iz intervjua u Jeruzalemu u studenome 2005

▲Top